Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)
Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)
I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.
Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.
I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am. | Zračna luka Heathrow je jedno od rijetkih mjesta u Engleskoj gdje možete sasvim sigurno vidjeti pištolj. Te pištolje nose policajci u majicama kratkih rukava i crnim pancirkama, koji budnim okom motre na teroriste koji se spremaju raznijeti prodavaonicu kravata «Tie Rack». Mala je vjerojatnost da će se izravno suočiti sa mnom, ali ukoliko to učine, reći ću im istinu. Reći ću zašto sam tu. Namjeravam ostati u zračnoj luci Heathrow sve dok ne naiđem na nekog poznatog. (…) Začudo, čekam već trideset devet minuta i ne vidim nijedno poznato lice. Niti jedno jedino, a ni mene nitko ne poznaje. Anoniman sam kao i oni vozači sa svojim univerzalnim oznakama s ispisanim imenom (neka prezimena doduše poznajem), time što su vozači bolje odjeveni. Otkad imam djecu, što god nosim nalikuje pidžami: kaputi, košulje, majice, traperice, odjela – poput pidžame u kojoj je netko prespavao. (…) Čujem svoja razmišljanja o svim onima koje poznajem i koji su me tog utorka ujutro iznevjerili jer nisu rano krenuli na glamurozna europska odredišta. Moji bivši kolege iz ureda osiguravajućeg društva su zasigurno i dalje prikovani za radni stol, kao što sam im uvijek govorio, kada sam i sam bio tamo prikovan, trateći svoje vrijeme i ne uspijevajući se snaći dok je Ally postupno napredovala završivši doktorat i dobivši svoje prvo radno mjesto sveučilišnog istraživača na sveučilištu Reading, njezino prvo napredovanje. Naši noviji odrasli prijatelji, koji imaju ozbiljan posao, i koje dakle očekujem manje-više u svakom trenutku, kažu mi da je kućanstvo sasvim pristojno zanimanje za muškarca, čak i hrabro; da, muževno je ostati doma s djecom. Ti naši prijatelji su prije svega Allyini prijatelji. Čini mi se da više nikoga ne poznajem, a daleko od djece i od zrakoplova koji prelijeću, kada čujem svoja razmišljanja, čujem razmišljanje gunđala, što od sebe nisam očekivao. Počnem plakati, bez mrštenja i ridanja; samo krupne tihe suze klize niz moje obraze. Ne želim da me itko poznat vidi kako plačem jer nisam tip koji utorkom ujutro ni zbog čega doživljava živčani slom u zračnoj luci Heathrow. Savršeno vodim naš dom, kao tvrtku. To je ozbiljan posao. Imam proračunske tablice za praćenje popunjenosti vrećice usisivača te ispise sa znakovima u boji o etičkim posljedicama nošenja pelena. Jutros nisam svoj. Ne znam tko sam. |