Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u nekom europskom velegradu i ne znate lokalni jezik. Konobar govori vrlo malo engleski, ali nekako ipak uspijevate naručiti nešto sa menija što prepoznajete, pojesti i platiti. Sad zamislite umjesto toga da ste zalutali i našli se pregladnjeli u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi nemaju pojma što da rade s vama. Proizvodite zvukove žvakanja, a oni misle da je to vaš primitivni jezik. Kad dignete ruke u znak predaje, oni misle da krećete u napad. Komunikacija bez podijeljenog konteksta je teška. Na primjer, radioaktivna zemljišta moraju ostati nedirnuta desetcima tisuća godina; a uzevši u obzir da je engleski jezik od prije 1000 godina danas nerazumljiv većini suvremenih govornika, agencije su se mučile pri stvaranju upozorenja uz nuklearni otpad. Organizacije odgovorne za to su smislile sve: od podizanja cementnih šiljaka, preko "Vriska" Edvarda Muncha, do biljaka genetski modificiranih tako da im se boja pretvori u alarmantnu plavu. Nema nikakve garancije da će išta od toga vrijediti u budućnosti. Neki od ljudi koji su radili na tim porukama su bili sudionici još većeg izazova: komunikacije s izvanzemaljskim životom. To je tema knjige "Izvanzemaljski životi" Daniela Oberhausa, novinara časopisa Wired. Ništa se ne zna o načinu na koji bi izvanzemaljci mogli shvatiti informacije. Par pločica lansiranih u ranim sedamdesetim letjelicama Pioneer 10 i 11 prikazuju gola ljudska bića i približnu kartu za pronalazak Zemlje - osnovne stvari, ali čak i za to je pretpostavka da izvanzemaljci mogu vidjeti. Budući da postoji mikroskopski sitna vjerojatnost da takva letjelica bude pronađena veća je šansa da kontakt bude uspostavljen radio prijenosima sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. Ali, kao što zemaljski radio mora biti spojen na pravu frekvenciju, tako mora i međuzvjezdani. Kako da izvanzemaljci pronađu pravu frekvenciju? Plaketa na Pioneeru daje natuknicu u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika čija magnetska polarnost se mijenja u osnovnim intervalima, s frekvencijom od 1,420 MHz. Budući da je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi taj nacrt mogao poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja. |